ZAGREB - Prišili su mi svakakve gluposti, ali ja svima sve opraštam. Neka im se Bog smiluje, onima koji su mi učinili zlo i koji su novinarima servirali laži - govori
Jelena Brajša u svom prvom razgovoru s novinarima otkako ju je, prije tri mjeseca, kardinal
Bozanić na misnom slavlju u zagrebačkoj katedrali nagradio za rad u Caritasu i proglasio žrtvom medijskoga linča.
Otkako je otkrivena afera u Caritasovu domu Brezovica i otkako je smijenjena s mjesta ravnateljice Caritasa zagrebačke nadbiskupije, Jelena Brajša izbjegava medije. Na koncu, s javne je scene i otišla tako što je, tijekom protesnog obilaska novinskih redakcija, pljunula jednom fotoreporteru u lice.
No, protekli petak, nakon višetjednih pokušaja, došli smo do Jelene Brajše i razgovarali s njom. Povod nam je bio jedan slučaj o kojem se dosad u javnosti nije znalo. Slučaj u kojemu je Brajša spasila djevojčicu iz jednog pakla - obiteljskog - ali je onda uvela u drugi pakao - Caritasov - prepun trauma i modrica od batina i samoozljeđivanja.
Priča o djevojčici Zori
Prišili su mi svakakve gluposti, ali ja svima sve opraštam. Neka im se Bog smiluje
Jelena Brajša
I nakon što je Crkva “rehabilitirala” Brajšu, javljaju se svjedoci grubog nemara u radu Brajšina Caritasa s djecom. Jutarnjem se tako javila profesorica s jednog zagrebačkog fakulteta i ispričala kako se 20 godina borila da spasi djevojčicu kojoj je u Caritasovu domu doslovno bio ugrožen život. Profesorica je željela ostati anonimna, ali je ipak dopustila da je identificiramo kao Mariju Božičević, što je njezino drugo ime i djevojačko prezime.
Zora (podaci poznati redakciji) je bila djevojčica čiji je otac umro kad je imala tri godine, a majka joj je imala teži oblik retardacije. Baka je bila alkoholičarka, a Zora je imala još troje braće i sestara (majka je rodila devetero djece, ali četvero ih je preživjelo). Živjeli su u selu pokraj Slunja, u uvjetima poput životinja. Pod u kući bio je prekriven slamom. Ta je obitelj, kaže Marija Božičević, spadala u jednu od onih za koje mislimo da postoje samo u pričama.
- I tu ja odajem priznanje Brajši, što je sjela u kombi i doslovno sakupljala djecu koju tada nitko nije htio, o kojoj se ni jedna institucija nije htjela brinuti. Nemojmo biti površni kao likovi u loše napisanim romanima. Napravila je i dobre i jezive stvari - rekla je Marija.
Marija Božičević došla je u Caritasov dom na Kaptolu u proljeće 1987., potaknuta pozivom Jelene Brajše građanima da pomognu ako mogu. Prostorije Doma bile su upišane i prljave, smrad je bio nesnosan, a Dom nije imao nijednog defektologa, odgajatelja ili pedagoga. O djeci su, kaže Marija, brinule prostitutke koje su “štajgu” imale na Jelačićevu trgu pokraj nekadašnjeg Varteksa. One koje bi zatrudnjele, u poodmakloj su trudnoći odlazile u Dom da dobiju kakav-takav krov nad glavom za vrijeme poroda i dojenja.
‘Bila sam vikend-skrbnik’
- Te su žene uglavnom tukle djecu i vikale na njih - prisjeća se Marija, koja se odmah “zaljubila” u djevojčicu Zoru. Ona je tada imala četiri godine, ali zbog sitne građe činilo se kao da su joj dvije. Marija je zatražila dopuštenje i odvela Zoru na sladoled u Jurišićevu te joj je usput kupila i haljinicu. Namjeravala ju je nakon nekoliko sati vratiti u Dom, ali Zora nije htjela.
Na rođendanu su se djeca iz Doma zabavljala mašući remenom uz uzvik: ‘Marš, idioti!’
Marija Božičević
- Trebali ste vidjeti tu tugu u očima, srce mi je slomila. Odvela sam je svojoj kući da se okupa i najede - kaže Marija. Čim su je njezin suprug i kći ugledali, znali su da je Zora zauvijek ušla u njihov život. Idući dan djevojčicu su odveli u Zoološki vrt. Satima su šetali dok nije došlo vrijeme da se Zora vrati u Dom na Kaptol.
- U dvorištu se dogodila nova scena. Histerično se rasplakala, vikala je da neće tu ostati, trgala mi je košulju rukama dok su je prostitutke pokušavale odvojiti od mene. Rekla sam im da je puste još malo i otišle smo u crkvu na Kaptol - prisjeća se Marija.
Dugo su, kaže, sjedile u crkvi, gladila je djevojčicu dok joj nije zaspala u krilu. Od tada do Zorine punoljetnosti bila je njezin svojevrstan “vikend-skrbnik”. Zoru je često petkom uzimala iz Poliklinike za rehabilitaciju govora Suvag.
- Čak mi je, moram priznati, odgovaralo da se iz Caritasa nitko ne zanima gdje je ona. Nisu me provjeravali, a ja sam je uglavnom odvodila iz Suvaga petkom poslijepodne i tamo vraćala u ponedjeljak ujutro - opisuje Marija. Slijedila je uhodana procedura: zapuštenu djevojčicu odvela bi kod sebe u stan, okupala je, nahranila, očistila od ušiju koje su gmizale po tijelu i pokušala zaliječiti, jer je djevojčica, prema Marijinim riječima, uvijek dolazila izranjavana. Jednom je, na samom početku njihova druženja, Zora došla jako bolesna, imala je upalu sinusa. Nastojeći izliječiti upalu, Marija ju je zadržala kod sebe punih tjedan dana.
Brajšina zabrana
- Sljedeći se vikend vratila u još gorem stanju, sva dehidrirana, kolabirana, s čudnom bojom lica - kaže Marija koja je djevojčicu potom hitno odvela profesoru Buneti u bolnicu na Šalati. On ju je odmah pregledao i rekao da je Zora dobila tešku infekciju sinusa jer je u nos ugurala plastični kotačić koji se ubrzo ugnojio. Obavio je hitan operacijski zahvat.
- Infekcija je krenula prema mozgu. Profesor Buneta mi je rekao da je bila korak do smrti - rekla je Marija koja je, prema preporuci doktora, Zoru ostavila dva tjedna u bolnici.
Caritasov dom u Brezovici u kojem je domar Mario Barlović 1996. seksualno zlostavljao retardiranog dječaka, za što je osuđen deset godina kasnije. Za zlostavljanje je bio optužen i kuhar Mijo Penić. Brajša je bila optužena da je prikrivala Penićev dnevnik, koji je prnađen u njezinoj kući, ali je oslobođena, kao i Mijo Penić
Jelena Brajša upire prstom u fotoreportera prilikom obilaska redakcija dnevnih novina u srpnju 2005. godine. U obilasku su joj se pridružili simpatizeri Caritasa
Od tog je događaja, međutim, nastupila kalvarija. Brajša je Mariju pozvala k sebi i zabranila joj da nastavi viđati djevojčicu. Derala se na nju kako se usudila dijete odvesti u bolnicu. - Čak mi je zabranila da Zoru ta dva tjedna posjećujem u bolnici - rekla je Marija kojoj je takva Brajšina odluka teško pala jer je vidjela da njezina briga o Zori dobro djeluje na djevojčicu koja je Mariju čak počela zvati “mama”.
- Morate znati da je Zora, iako mentalno retardirana, jako brzo napredovala. Čak je potpuno progovorila - rekla je Marija i dodala da su je specijalisti iz Suvaga na svojim kongresima spominjali kao primjer u kojem ljubav i topli odnos “naprave čuda”. Nakon Brajšine odluke, međutim, Marijine su ruke bile vezane. Pokušavala je na sve načine “srušiti” Brajšinu odluku, ali uzalud. Nije mogla ni do Zore, ni do druge djece u Domu.
Kad mi je zabranila da viđam Zoru, shvatila sam koliko je težak njezin ego
- Tu sam uvidjela koliko je ta žena teška, koliko je bolestan njezin ego - rekla je Marija kojoj je nakon mnogih nastojanja, u trenutku očaja sinula ideja. Odlučila je Brajši poslati pismo. Bilo je to pismo puno hvalospjeva o njezinu radu koji je uložila u Caritasov projekt. Te su joj riječi ponovno otvorile vrata Doma. Brajša je dopustila da nastavi viđati Zoru i drugu djecu koju su Marija i njezin suprug vodili na izlet na Sljeme ili u Zoološki vrt.
Djevojčica je, međutim, svaki vikend dolazila u modricama. Njezino je tijelo, kaže Marija, bilo plavo. Vidjeli su se tragovi remena. Marija je postavljala pitanja, tražila istragu, ali ni žene u Domu, ni Zora, a ni druga djeca nisu željeli o tome govoriti. No, jedna rođendanska zabava dala je odgovor.
Odlazak kod Kuharića
Za Zorin rođendan Marija je u stanu priredila tortu, kolače i dječju zabavu. Marijina kći svirala je klavir, želeći djecu iz Doma razveseliti dječjim pjesmicama. No, njih to nije nimalo zanimalo. Pojam zabave za njih je bio dohvatiti remen Marijina muža i mlatarati njime jedan prema drugome, vičući: “Marš, idioti!”
- Prvi put kad smo to vidjeli, sledili smo se. To je bila njihova jedina igra. Oni nisu znali što govore, oponašali su ono što su, očito, puno puta do tada čuli - rekla je Marija koja je odlučila hitno nešto poduzeti. U borbi koja je trajala gotovo 20 godina, kaže, njezina obitelj nije imala ni praznike, ni godišnje odmore. Sva je njezina snaga bila usmjerena na situaciju djevojčice koju je svaki vikend trebalo zaliječiti. Obraćala se pokojnom kardinalu Franji Kuhariću, tadašnjem ravnatelju Caritasa mons. Vladimiru Stankoviću i biskupu Juraju Jezerincu.
- Moja mi je titula otvarala vrata, ali, nažalost, ništa nisam uspjela promijeniti - rekla je Marija koju je pokojni kardinal Kuharić nekoliko puta primio. Rekao je, kaže Marija, da ga srce boli što u istom dvorištu, preko puta njihovih lijepih odaja, djeca žive u lošim uvjetima. Ali Marija je stekla dojam da se crkveni dostojanstvenici ne žele suprotstavljati Brajši jer “ona je institucija” te da ne bi željeli da išta izađe izvan crkvenih zidova.
U prosincu 2008. Bozanić joj je odao priznanje za skrb o djeci (slika iz 2005.). Tužitelji su je u siječnju opet prijavili zbog gospodarskog kriminala
Onda se obratila državi. Potražila je Bosiljku Knežević iz Suvaga, zamolila je da ona posvjedoči kakva joj djeca dolaze u Suvag, zapuštena i zlostavljana. Obraćale su se, kaže, socijalnoj službi Centar. Ali odgovor je bio: “Žao nam je, to nisu naša djeca, to su djeca Caritasa i ne možemo reagirati.” Došle su i do pedijatrice Blaženke koja je tada bila Caritasov liječnik u Domu zdravlja Trnsko. Tražile su od nje da se uključi, da posvjedoči kakva joj djeca dolaze u ambulantu. Otvoreno im je rekla da nemaju pravo to od nje tražiti.
- Naglasila je da od Caritasa dobiva najbolje bunde, hranu i novac, a sve što se zauzvrat traži, bila je njezina šutnja - rekla je Marija.
Marija je dolazila po Zoru i kada se Dom s Kaptola 1994. preselio u Brezovicu. Zora je tada imala 11 godina. Marija je ponekad znala obići Zorinu sestru Anu koja je bila smještena u Caritasovu domu u Oborovu. Jednom je prilikom ondje čekala u prostoriji s nekolicinom retardirane djece, kad je jedan dječak prstima prešao po tipkama klavira u kutu. Časna sestra se, kaže Marija, bacila na njega, odvukla ga u susjednu sobu i počela bjesomučno udarati remenom, kao da je upala u neko ludilo. Dječak je vikao, a onda je pod udarcima utihnuo.
Zlostavljanje u Oborovu
- Bacila sam joj se na leđa, vičući: ‘Što to činite’ - rekla je Marija, a sestra joj je odgovorila: “I vi biste, gospođo, poludjeli da radite s takvim debilima.” Nekoliko godina kasnije socijalna služba iz Slunja Zoru je iz Brezovice htjela premjestiti u taj isti dom u Oborovu. Marija se borila rukama i nogama dok Zori nije pronašla udomiteljsku obitelj u kojoj živi i danas.
- U 15 godina života sa Zorom toliko sam se naplakala, da danas pomislim kako više nemam suza - kaže Marija koja se odmah javila policiji i pravobraniteljici za djecu nakon što su buknule dvije afere o Domu u Brezovici. Ogorčena je zbog nemara socijalnih službi. Ogorčena je, kaže, jer istrage nisu dobro provedene. Stvari su se, tvrdi Marija, zataškavale, posebice kod posljednjeg slučaja kada su, kaže, inspekciji ministra Milinovića pred nosom zamazali oči, prikazujući samo idiličan dio. Razočarana je što policiju nije zanimala njezina izjava koju je željela dati oko posljednjeg slučaja o navodnom samoozljeđivanju djevojčice.
Brajša: Sjećam se te curice
- Moja je Zora živjela u istom Domu kao i ta djevojčica. Svaki je vikend imala nove modrice i rane. Svaki je vikend dolazila zaražena ušima. Ugurala je kotačić u nos i zamalo umrla, a da to nitko nije primijetio - objašnjava Marija koja smatra da bi takve informacije policiji trebale koristiti.
Kad smo Jelenu Brajšu suočili s tvrdnjama Marije Božičević, ona je rekla da se sjeća te djevojčice Zore.
- Otac joj je umro od srčanog udara i župnik iz Slunja nazvao me i rekao da je petero male djece ostalo s retardiranom majkom. Tog trenutka sjela sam u auto i dovezla ih u Zagreb. Ne znam gdje je Zora danas, jedna njezina sestra je u Splitu, jedna u Ivanić Gradu. Četnici su im zaklali majku i baku, to je jeziva priča - rekla je Jelena Brajša.
Sjeća se, kaže, da je o Zori vikendom brinula jedna gospođa, ali se ne sjeća detalja, niti da joj je zabranila posjete nakon što je ova Zoru odvela liječniku.
- Ako smo se i posvađale, drago mi je da smo se pomirile. Morate me razumjeti, nitko ne može na svoju ruku voditi domsko dijete liječniku. Možda sam zato bila ljuta, ne sjećam se pa ne mogu komentirati, prošlo je dosta vremena - kaže Brajša i dodaje: - Ipak, hvala joj što je rekla da sam doslovno sakupljala djecu koju nitko nije htio, jer to je istina. Cijeli sam život tome posvetila, smjestila sam više od četiri tisuće djece, a za kraj sam kao nagradu dobila trnovu krunu.
Nakon izbijanja afere Brezovica, medijima su se javljali mnogi svjedoci nemara i zlostavljanja u Caritasovu domu, ali nitko od njih prije te afere nije to prijavljivao nadležnim institucijama. Priča Marije Božičević poseban je po tome što se ona obraćala svima: od centra za socijalni rad do kardinala Kuharića. Pritom njezine namjere nisu bile da upire prstom, već da pomogne djeci.
- Nitko nema pravo upirati prstom, trebamo se upitati koliko smo sami pridonijeli da pomognemo takvoj djeci - zaključila je Marija koja Zoru danas obiđe jedanput godišnje, na njezin rođendan.
- Svaka institucija treba vrijeme da educira ljude, pa tako i Caritas. Djeca s posebnim potrebama, uz to, traže posebno stručan pristup. Nema sumnje da su Caritasovi domovi imali svoje ‘dječje bolesti’ i propuste, međutim, posljednjih godina odlično surađujemo s tamošnjim odgajateljicama - rekao je psihijatar Domagoj Štimac iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba koja se, među ostalim, bavi zlostavljanom djecom.
Štimac kaže da je Poliklinika prije nekoliko godina imala slučaj zlostavljanja jednog Caritasova djeteta, što su odmah prijavili mjerodavnima.
- Bitno je, međutim, naglasiti tu kariku individualnog. Ako jedan liječnik prima mito, ne znači da su svi korumpirani. Tako je i kod Caritasa koji radi dobre i plemenite stvari, ali pred kojim je još zahtjevan put kako bi stekao besprijekornu reputaciju - zaključio je Štimac.
U šest idem na križni put, možete doći u sedam, odgovorila je na naš poziv Brajša i pustila nas u svoj dom na Trešnjevci
Jelena Brajša živi na zagrebačkoj Trešnjevci i sama, u 73. godini, brine se o troje posvojene djece: 33-godišnjem Marijanu, 22-godišnjem Goranu i 16-godišnjem Tomislavu. Uz njih Brajša je posvojila još troje djece: Martinu, Ivanu i još jednog Tomislava koji žive samostalno.
- Marijan je teški invalid, autist je. Nema oči jer je abortiran u petom mjesecu trudnoće. Liječnik koji je obavio abortus bacio ga je u kantu, netko me pozvao i uzela sam ga. Cijeli se život brinem o njemu, jedino što je uspio naučiti je da sam ide na zahod - kaže Brajša.
Posvojeni sin Goran ima 22 godine, mentalno je retardiran i samo je, kaže Brajša, uspio naučiti riječ mama. Tomislav ima 16 godina, bistar je i pametan, ali nema ruke i noge. - Rodio se nerazvijenih ruku i bez nogu. Kad ga je ugledala, njegova majka je rekla: ‘Nosite ga ginekologu, onom istom koji mi je na ultrazvuku rekao da je sve u redu’. Nikad ga nije stavila na prsa. Ja sam ga posvojila. Danas Goran trenira plivanje, ima sedam zlatnih medalja. Potkraj kolovoza ide na Mallorcu na svjetsko prvenstvo. Svaki dan ga vodim na trening i onda će mi netko reći da se ja ne brinem o svojoj djeci - govori Brajša.
90 posto svega su laži
Poznati glazbenik Tomislav Brajšabio je, kaže, njezino prvo posvojeno dijete. Nađen je u zahodu u Puli. Otišla je tamo i uzela odbačenu bebu koja se rodila slijepa.
- Njegova je majka došla u ambulantu na pregled. Dobila je trudove te ga je rodila u zahodu ambulante i pobjegla. Slučajno je ostavila trudničku knjižicu pa smo znali tko mu je majka. Nije ga, međutim, htjela. Bio je izvanbračno dijete - kaže Brajša.
Mogla bi tako, kaže, nabrajati stotine primjera, stotine djece koje su joj ostavljali pred vratima, u putnim torbama i kutijama od banana. Jedna je djevojčica, kaže Brajša, nađena na Krešimirovu trgu, potpuno paralizirana, a danas sve može sama. Za jednu curicu su joj dojavili da je na smeću, pokrivena nekim madracem. Odjurila je po nju. Curica je već bila poplavila, kaže Brajša, i odvela ju je na Šalatu. Danas je sretno udana i živi u Istri.
- Od svega onog što se o meni javno govorilo, 90 posto su laži. Nemam nikakvu vilu, novinari su slikali susjednu urbanu vilu u našoj ulici. Ja sa svojim retardiranim dečkima ne mogu na javnu plažu i zato sam za njih kupila plastični bazen. To se prikazalo kao nekakav luksuzan bazen uz luksuznu vilu. Prišili su mi sve moguće gluposti: da pijem najfinija vina, da spavam po najskupljim hotelima na račun Caritasa, da me ponizne časne sestre dvore po kući, to su sve gluposti. Nijedna časna u mojoj kući nije žlicu oprala - tvrdi Brajša. Dodaje da su je mediji nepravedno razapeli, dok se “o aferama u Lugu kod Samobora i Istri samo jedanput pisalo”.
Život u službi Crkve
Ne može, kaže Brajša, ravnatelj Doma biti kriv za sve što se događa. Brajša kaže da se u njezinu slučaju dogodilo to da je “krenula lavina tračeva, koju je teško zaustaviti i zbog kojih se zaborave sve dobre stvari koje čovjek napravi”. Kaže da su uvjeti u Caritasovim domovina uvijek bili bolji od bilo kojeg državnog doma, koji za razliku od Caritasovih, kaže Brajša, ljeti uzimaju godišnji odmor.
Govoreći o zahvali koju je prije nekoliko mjeseci javno izrekao nadbiskup Bozanić, Brajša kaže da je to itekako zaslužila. - Cijeli sam život radila u ime Crkve. Dobila sam javnu zahvalu i vrlo vrijednu sliku Majke Božje od Kamenitih vrata. Od Pape Ivana Pavla II. dobila sam medalju još prije nego što je posjetio Hrvatsku - kaže Brajša.
I u ovom je razgovoru ponovila da svima sve oprašta jer, kaže, ništa ne bi dobila da gorčinu nosi sa sobom.
- Neka im se Bog smiluje. Pritom mislim na ljude koji su mi učinili zlo i koji su novinarima servirali laži. Prepoznat će se oni, ne brinite. Kako to obično biva, iznevjere vas oni kojima ste najviše pomogli u gadnim situacijama. Sto puta sam bila na raspolaganju, jedanput sam rekla da ne mogu ništa učiniti i takvi su prvi digli kamen na mene - kaže Brajša.
Najteže joj je zbog djece koja su, kako kaže, dvije godine patila i bila izložena kritikama javnosti, iako je njezina nevinost dokazana.
- Moja bi djeca došla na predavanje, a profesor bi pred punom predavaonicom otvorio novine s golemim naslovom ‘Brajša laže’. Tijekom te dvije godine toliko smo se napatili, ali svima sam sve oprostila - ponovila je Brajša drhtavim glasom.
O svojoj nasljednici
Njezinoj će nasljednici, kaže, biti puno teže nego njoj.
- Ja sam 40 godina stvarala, a ona će imati pune ruke posla. Zar mislite da danas ne ostavljaju neželjenu djecu u kutijama? Svim čitateljima bih poručila: hodajte svijetom otvorenih očiju i znajte da čovjek vrijedi više od bilo kojeg novca. Meni nije bilo važno je li dijete Hrvat, Srbin, musliman, zdrav ili bez očiju. Sve sam ih uzimala. Sto puta su me pitali gdje pronalazim toliku djecu. Poručujem: hodajte otvorenih očiju - rekla je Brajša i dodala da mora završiti razgovor jer treba nahraniti 33-godišnjeg retardiranog Marijana.
Z nali za silovanje dječaka, a ništa nisu poduzeli
2002. - Nakon prijava Hrabrog telefona policija počinje istrage o zlostavljanju djece u tom Caritasovu domu. Maloljetni M. V. silovan je 1996., a prvi je put o tome progovorio nakon što je 2001. premješten iz Brezovice u Dom za djecu u Lugu. M. V. prepričava kako ga je domar Mario Barlović pozvao u svoj ured, skinuo ga i općio s njim. Sve prepričane događaje dječak je nacrtao i pokazao ih na lutkama.
Svibanj 2003. - Dječaka u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba ispituju stručnjaci, nakon čega prestaje dolaziti na ugovorene termine. Poliklinika je policiji proslijedila sve nalaze. Tadašnja zamjenica državnog odvjetnika Božica Cvjetko policiji je naložila da obustavi daljnju kriminalističku istragu.
Lipanj 2005. - Slučaj Brezovica eskalira u aferu. Policija ispituje Jelenu Brajšu i bivšeg tajnika za socijalu u Ministarstvu zdravstva Ninu Žganeca. Oboje su znali da je domar Marijan Barlović od 1995. do 1999. silovao maloljetnog štićenika Brezovice, a nisu poduzeli ništa. Kardinal Bozanić smjenjuje Brajšu.
Srpanj 2005. - Uhićen je Mijo Penić, tadašnji kuhar Caritasova doma zbog pokušaja silovanja mentalno retardirane štićenice. Penić je dobio godinu i pol dana zatvorske kazne, a pušten je nakon 11 mjeseci provedenih u pritvoru. Pravobraniteljica za djecu Ljubica Matijević-Vrsaljko u Saboru optužuje cijeli sustav pravosuđa i socijale za zataškavanje te podiže kaznenu prijavu protiv Barlovića.
Svibanj 2006. - Domar Mario Barlović osuđen na 6,5 godina.
Lipanj 2006. - Zbog loše sročene optužnice Jelena Brajša oslobođena je optužbe da je prikrivala dnevnik Mije Penića, za kojeg je tvrdila da ne zna gdje je, a onda ga je policija pronašla u njezinoj kući.
Travanj 2008. - Mijo Penić nepravomoćno je oslobođen optužbi u ponovljenome postupku.
Listopad 2008. - 10-godišnja djevojčica iz Caritasova doma u Brezovici primljena je u bolnicu s višestrukim ozljedama na tijelu. Nalazom stručne inspekcije Ministarstva utvrđeno je kako nije bila zlostavljana, nego se sama ozlijedila.
Prosinac 2008. - Bozanić odaje javno priznanje Brajši za njezin rad te optužuje novinare za medijski linč.
Siječanj 2009. - Općinsko državno odvjetništvo podiglo je novu optužnicu protiv Brajše zbog zloporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju. Tereti se da je oštetila državni proračun za 5,7 milijuna kuna. Brajša to negira.
Sandra Bolanča
Otkako je otkrivena afera u Caritasovu domu Brezovica i otkako je smijenjena s mjesta ravnateljice Caritasa zagrebačke nadbiskupije, Jelena Brajša izbjegava medije. Na koncu, s javne je scene i otišla tako što je, tijekom protesnog obilaska novinskih redakcija, pljunula jednom fotoreporteru u lice.
No, protekli petak, nakon višetjednih pokušaja, došli smo do Jelene Brajše i razgovarali s njom. Povod nam je bio jedan slučaj o kojem se dosad u javnosti nije znalo. Slučaj u kojemu je Brajša spasila djevojčicu iz jednog pakla - obiteljskog - ali je onda uvela u drugi pakao - Caritasov - prepun trauma i modrica od batina i samoozljeđivanja.
Priča o djevojčici Zori
Prišili su mi svakakve gluposti, ali ja svima sve opraštam. Neka im se Bog smiluje
Jelena Brajša
|
Zora (podaci poznati redakciji) je bila djevojčica čiji je otac umro kad je imala tri godine, a majka joj je imala teži oblik retardacije. Baka je bila alkoholičarka, a Zora je imala još troje braće i sestara (majka je rodila devetero djece, ali četvero ih je preživjelo). Živjeli su u selu pokraj Slunja, u uvjetima poput životinja. Pod u kući bio je prekriven slamom. Ta je obitelj, kaže Marija Božičević, spadala u jednu od onih za koje mislimo da postoje samo u pričama.
- I tu ja odajem priznanje Brajši, što je sjela u kombi i doslovno sakupljala djecu koju tada nitko nije htio, o kojoj se ni jedna institucija nije htjela brinuti. Nemojmo biti površni kao likovi u loše napisanim romanima. Napravila je i dobre i jezive stvari - rekla je Marija.
Marija Božičević došla je u Caritasov dom na Kaptolu u proljeće 1987., potaknuta pozivom Jelene Brajše građanima da pomognu ako mogu. Prostorije Doma bile su upišane i prljave, smrad je bio nesnosan, a Dom nije imao nijednog defektologa, odgajatelja ili pedagoga. O djeci su, kaže Marija, brinule prostitutke koje su “štajgu” imale na Jelačićevu trgu pokraj nekadašnjeg Varteksa. One koje bi zatrudnjele, u poodmakloj su trudnoći odlazile u Dom da dobiju kakav-takav krov nad glavom za vrijeme poroda i dojenja.
‘Bila sam vikend-skrbnik’
- Te su žene uglavnom tukle djecu i vikale na njih - prisjeća se Marija, koja se odmah “zaljubila” u djevojčicu Zoru. Ona je tada imala četiri godine, ali zbog sitne građe činilo se kao da su joj dvije. Marija je zatražila dopuštenje i odvela Zoru na sladoled u Jurišićevu te joj je usput kupila i haljinicu. Namjeravala ju je nakon nekoliko sati vratiti u Dom, ali Zora nije htjela.
Na rođendanu su se djeca iz Doma zabavljala mašući remenom uz uzvik: ‘Marš, idioti!’
Marija Božičević
|
|
- U dvorištu se dogodila nova scena. Histerično se rasplakala, vikala je da neće tu ostati, trgala mi je košulju rukama dok su je prostitutke pokušavale odvojiti od mene. Rekla sam im da je puste još malo i otišle smo u crkvu na Kaptol - prisjeća se Marija.
Dugo su, kaže, sjedile u crkvi, gladila je djevojčicu dok joj nije zaspala u krilu. Od tada do Zorine punoljetnosti bila je njezin svojevrstan “vikend-skrbnik”. Zoru je često petkom uzimala iz Poliklinike za rehabilitaciju govora Suvag.
- Čak mi je, moram priznati, odgovaralo da se iz Caritasa nitko ne zanima gdje je ona. Nisu me provjeravali, a ja sam je uglavnom odvodila iz Suvaga petkom poslijepodne i tamo vraćala u ponedjeljak ujutro - opisuje Marija. Slijedila je uhodana procedura: zapuštenu djevojčicu odvela bi kod sebe u stan, okupala je, nahranila, očistila od ušiju koje su gmizale po tijelu i pokušala zaliječiti, jer je djevojčica, prema Marijinim riječima, uvijek dolazila izranjavana. Jednom je, na samom početku njihova druženja, Zora došla jako bolesna, imala je upalu sinusa. Nastojeći izliječiti upalu, Marija ju je zadržala kod sebe punih tjedan dana.
Brajšina zabrana
- Sljedeći se vikend vratila u još gorem stanju, sva dehidrirana, kolabirana, s čudnom bojom lica - kaže Marija koja je djevojčicu potom hitno odvela profesoru Buneti u bolnicu na Šalati. On ju je odmah pregledao i rekao da je Zora dobila tešku infekciju sinusa jer je u nos ugurala plastični kotačić koji se ubrzo ugnojio. Obavio je hitan operacijski zahvat.
- Infekcija je krenula prema mozgu. Profesor Buneta mi je rekao da je bila korak do smrti - rekla je Marija koja je, prema preporuci doktora, Zoru ostavila dva tjedna u bolnici.
Caritasov dom u Brezovici u kojem je domar Mario Barlović 1996. seksualno zlostavljao retardiranog dječaka, za što je osuđen deset godina kasnije. Za zlostavljanje je bio optužen i kuhar Mijo Penić. Brajša je bila optužena da je prikrivala Penićev dnevnik, koji je prnađen u njezinoj kući, ali je oslobođena, kao i Mijo Penić
Jelena Brajša upire prstom u fotoreportera prilikom obilaska redakcija dnevnih novina u srpnju 2005. godine. U obilasku su joj se pridružili simpatizeri Caritasa
|
1996.-2006.:Zlostavljanja u Domu u Brezovici
|
2005.Prosvjed u medijima
|
 |
 |
Od tog je događaja, međutim, nastupila kalvarija. Brajša je Mariju pozvala k sebi i zabranila joj da nastavi viđati djevojčicu. Derala se na nju kako se usudila dijete odvesti u bolnicu. - Čak mi je zabranila da Zoru ta dva tjedna posjećujem u bolnici - rekla je Marija kojoj je takva Brajšina odluka teško pala jer je vidjela da njezina briga o Zori dobro djeluje na djevojčicu koja je Mariju čak počela zvati “mama”.
- Morate znati da je Zora, iako mentalno retardirana, jako brzo napredovala. Čak je potpuno progovorila - rekla je Marija i dodala da su je specijalisti iz Suvaga na svojim kongresima spominjali kao primjer u kojem ljubav i topli odnos “naprave čuda”. Nakon Brajšine odluke, međutim, Marijine su ruke bile vezane. Pokušavala je na sve načine “srušiti” Brajšinu odluku, ali uzalud. Nije mogla ni do Zore, ni do druge djece u Domu.
Kad mi je zabranila da viđam Zoru, shvatila sam koliko je težak njezin ego
|
|
Djevojčica je, međutim, svaki vikend dolazila u modricama. Njezino je tijelo, kaže Marija, bilo plavo. Vidjeli su se tragovi remena. Marija je postavljala pitanja, tražila istragu, ali ni žene u Domu, ni Zora, a ni druga djeca nisu željeli o tome govoriti. No, jedna rođendanska zabava dala je odgovor.
Odlazak kod Kuharića
Za Zorin rođendan Marija je u stanu priredila tortu, kolače i dječju zabavu. Marijina kći svirala je klavir, želeći djecu iz Doma razveseliti dječjim pjesmicama. No, njih to nije nimalo zanimalo. Pojam zabave za njih je bio dohvatiti remen Marijina muža i mlatarati njime jedan prema drugome, vičući: “Marš, idioti!”
- Prvi put kad smo to vidjeli, sledili smo se. To je bila njihova jedina igra. Oni nisu znali što govore, oponašali su ono što su, očito, puno puta do tada čuli - rekla je Marija koja je odlučila hitno nešto poduzeti. U borbi koja je trajala gotovo 20 godina, kaže, njezina obitelj nije imala ni praznike, ni godišnje odmore. Sva je njezina snaga bila usmjerena na situaciju djevojčice koju je svaki vikend trebalo zaliječiti. Obraćala se pokojnom kardinalu Franji Kuhariću, tadašnjem ravnatelju Caritasa mons. Vladimiru Stankoviću i biskupu Juraju Jezerincu.
- Moja mi je titula otvarala vrata, ali, nažalost, ništa nisam uspjela promijeniti - rekla je Marija koju je pokojni kardinal Kuharić nekoliko puta primio. Rekao je, kaže Marija, da ga srce boli što u istom dvorištu, preko puta njihovih lijepih odaja, djeca žive u lošim uvjetima. Ali Marija je stekla dojam da se crkveni dostojanstvenici ne žele suprotstavljati Brajši jer “ona je institucija” te da ne bi željeli da išta izađe izvan crkvenih zidova.
U prosincu 2008. Bozanić joj je odao priznanje za skrb o djeci (slika iz 2005.). Tužitelji su je u siječnju opet prijavili zbog gospodarskog kriminala
|
2008.: Nagrada kardinala
|
|
Onda se obratila državi. Potražila je Bosiljku Knežević iz Suvaga, zamolila je da ona posvjedoči kakva joj djeca dolaze u Suvag, zapuštena i zlostavljana. Obraćale su se, kaže, socijalnoj službi Centar. Ali odgovor je bio: “Žao nam je, to nisu naša djeca, to su djeca Caritasa i ne možemo reagirati.” Došle su i do pedijatrice Blaženke koja je tada bila Caritasov liječnik u Domu zdravlja Trnsko. Tražile su od nje da se uključi, da posvjedoči kakva joj djeca dolaze u ambulantu. Otvoreno im je rekla da nemaju pravo to od nje tražiti.
- Naglasila je da od Caritasa dobiva najbolje bunde, hranu i novac, a sve što se zauzvrat traži, bila je njezina šutnja - rekla je Marija.
Marija je dolazila po Zoru i kada se Dom s Kaptola 1994. preselio u Brezovicu. Zora je tada imala 11 godina. Marija je ponekad znala obići Zorinu sestru Anu koja je bila smještena u Caritasovu domu u Oborovu. Jednom je prilikom ondje čekala u prostoriji s nekolicinom retardirane djece, kad je jedan dječak prstima prešao po tipkama klavira u kutu. Časna sestra se, kaže Marija, bacila na njega, odvukla ga u susjednu sobu i počela bjesomučno udarati remenom, kao da je upala u neko ludilo. Dječak je vikao, a onda je pod udarcima utihnuo.
Zlostavljanje u Oborovu
- Bacila sam joj se na leđa, vičući: ‘Što to činite’ - rekla je Marija, a sestra joj je odgovorila: “I vi biste, gospođo, poludjeli da radite s takvim debilima.” Nekoliko godina kasnije socijalna služba iz Slunja Zoru je iz Brezovice htjela premjestiti u taj isti dom u Oborovu. Marija se borila rukama i nogama dok Zori nije pronašla udomiteljsku obitelj u kojoj živi i danas.
- U 15 godina života sa Zorom toliko sam se naplakala, da danas pomislim kako više nemam suza - kaže Marija koja se odmah javila policiji i pravobraniteljici za djecu nakon što su buknule dvije afere o Domu u Brezovici. Ogorčena je zbog nemara socijalnih službi. Ogorčena je, kaže, jer istrage nisu dobro provedene. Stvari su se, tvrdi Marija, zataškavale, posebice kod posljednjeg slučaja kada su, kaže, inspekciji ministra Milinovića pred nosom zamazali oči, prikazujući samo idiličan dio. Razočarana je što policiju nije zanimala njezina izjava koju je željela dati oko posljednjeg slučaja o navodnom samoozljeđivanju djevojčice.
Brajša: Sjećam se te curice
- Moja je Zora živjela u istom Domu kao i ta djevojčica. Svaki je vikend imala nove modrice i rane. Svaki je vikend dolazila zaražena ušima. Ugurala je kotačić u nos i zamalo umrla, a da to nitko nije primijetio - objašnjava Marija koja smatra da bi takve informacije policiji trebale koristiti.
Kad smo Jelenu Brajšu suočili s tvrdnjama Marije Božičević, ona je rekla da se sjeća te djevojčice Zore.
- Otac joj je umro od srčanog udara i župnik iz Slunja nazvao me i rekao da je petero male djece ostalo s retardiranom majkom. Tog trenutka sjela sam u auto i dovezla ih u Zagreb. Ne znam gdje je Zora danas, jedna njezina sestra je u Splitu, jedna u Ivanić Gradu. Četnici su im zaklali majku i baku, to je jeziva priča - rekla je Jelena Brajša.
Sjeća se, kaže, da je o Zori vikendom brinula jedna gospođa, ali se ne sjeća detalja, niti da joj je zabranila posjete nakon što je ova Zoru odvela liječniku.
- Ako smo se i posvađale, drago mi je da smo se pomirile. Morate me razumjeti, nitko ne može na svoju ruku voditi domsko dijete liječniku. Možda sam zato bila ljuta, ne sjećam se pa ne mogu komentirati, prošlo je dosta vremena - kaže Brajša i dodaje: - Ipak, hvala joj što je rekla da sam doslovno sakupljala djecu koju nitko nije htio, jer to je istina. Cijeli sam život tome posvetila, smjestila sam više od četiri tisuće djece, a za kraj sam kao nagradu dobila trnovu krunu.
Nakon izbijanja afere Brezovica, medijima su se javljali mnogi svjedoci nemara i zlostavljanja u Caritasovu domu, ali nitko od njih prije te afere nije to prijavljivao nadležnim institucijama. Priča Marije Božičević poseban je po tome što se ona obraćala svima: od centra za socijalni rad do kardinala Kuharića. Pritom njezine namjere nisu bile da upire prstom, već da pomogne djeci.
- Nitko nema pravo upirati prstom, trebamo se upitati koliko smo sami pridonijeli da pomognemo takvoj djeci - zaključila je Marija koja Zoru danas obiđe jedanput godišnje, na njezin rođendan.
- Svaka institucija treba vrijeme da educira ljude, pa tako i Caritas. Djeca s posebnim potrebama, uz to, traže posebno stručan pristup. Nema sumnje da su Caritasovi domovi imali svoje ‘dječje bolesti’ i propuste, međutim, posljednjih godina odlično surađujemo s tamošnjim odgajateljicama - rekao je psihijatar Domagoj Štimac iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba koja se, među ostalim, bavi zlostavljanom djecom.
Štimac kaže da je Poliklinika prije nekoliko godina imala slučaj zlostavljanja jednog Caritasova djeteta, što su odmah prijavili mjerodavnima.
- Bitno je, međutim, naglasiti tu kariku individualnog. Ako jedan liječnik prima mito, ne znači da su svi korumpirani. Tako je i kod Caritasa koji radi dobre i plemenite stvari, ali pred kojim je još zahtjevan put kako bi stekao besprijekornu reputaciju - zaključio je Štimac.
|
Ps
ihijatar Štimac: Trebalo je educirati Caritasove ljude
|
U šest idem na križni put, možete doći u sedam, odgovorila je na naš poziv Brajša i pustila nas u svoj dom na Trešnjevci
Jelena Brajša živi na zagrebačkoj Trešnjevci i sama, u 73. godini, brine se o troje posvojene djece: 33-godišnjem Marijanu, 22-godišnjem Goranu i 16-godišnjem Tomislavu. Uz njih Brajša je posvojila još troje djece: Martinu, Ivanu i još jednog Tomislava koji žive samostalno.
- Marijan je teški invalid, autist je. Nema oči jer je abortiran u petom mjesecu trudnoće. Liječnik koji je obavio abortus bacio ga je u kantu, netko me pozvao i uzela sam ga. Cijeli se život brinem o njemu, jedino što je uspio naučiti je da sam ide na zahod - kaže Brajša.
Posvojeni sin Goran ima 22 godine, mentalno je retardiran i samo je, kaže Brajša, uspio naučiti riječ mama. Tomislav ima 16 godina, bistar je i pametan, ali nema ruke i noge. - Rodio se nerazvijenih ruku i bez nogu. Kad ga je ugledala, njegova majka je rekla: ‘Nosite ga ginekologu, onom istom koji mi je na ultrazvuku rekao da je sve u redu’. Nikad ga nije stavila na prsa. Ja sam ga posvojila. Danas Goran trenira plivanje, ima sedam zlatnih medalja. Potkraj kolovoza ide na Mallorcu na svjetsko prvenstvo. Svaki dan ga vodim na trening i onda će mi netko reći da se ja ne brinem o svojoj djeci - govori Brajša.
90 posto svega su laži
Poznati glazbenik Tomislav Brajšabio je, kaže, njezino prvo posvojeno dijete. Nađen je u zahodu u Puli. Otišla je tamo i uzela odbačenu bebu koja se rodila slijepa.
- Njegova je majka došla u ambulantu na pregled. Dobila je trudove te ga je rodila u zahodu ambulante i pobjegla. Slučajno je ostavila trudničku knjižicu pa smo znali tko mu je majka. Nije ga, međutim, htjela. Bio je izvanbračno dijete - kaže Brajša.
Mogla bi tako, kaže, nabrajati stotine primjera, stotine djece koje su joj ostavljali pred vratima, u putnim torbama i kutijama od banana. Jedna je djevojčica, kaže Brajša, nađena na Krešimirovu trgu, potpuno paralizirana, a danas sve može sama. Za jednu curicu su joj dojavili da je na smeću, pokrivena nekim madracem. Odjurila je po nju. Curica je već bila poplavila, kaže Brajša, i odvela ju je na Šalatu. Danas je sretno udana i živi u Istri.
- Od svega onog što se o meni javno govorilo, 90 posto su laži. Nemam nikakvu vilu, novinari su slikali susjednu urbanu vilu u našoj ulici. Ja sa svojim retardiranim dečkima ne mogu na javnu plažu i zato sam za njih kupila plastični bazen. To se prikazalo kao nekakav luksuzan bazen uz luksuznu vilu. Prišili su mi sve moguće gluposti: da pijem najfinija vina, da spavam po najskupljim hotelima na račun Caritasa, da me ponizne časne sestre dvore po kući, to su sve gluposti. Nijedna časna u mojoj kući nije žlicu oprala - tvrdi Brajša. Dodaje da su je mediji nepravedno razapeli, dok se “o aferama u Lugu kod Samobora i Istri samo jedanput pisalo”.
Život u službi Crkve
Ne može, kaže Brajša, ravnatelj Doma biti kriv za sve što se događa. Brajša kaže da se u njezinu slučaju dogodilo to da je “krenula lavina tračeva, koju je teško zaustaviti i zbog kojih se zaborave sve dobre stvari koje čovjek napravi”. Kaže da su uvjeti u Caritasovim domovina uvijek bili bolji od bilo kojeg državnog doma, koji za razliku od Caritasovih, kaže Brajša, ljeti uzimaju godišnji odmor.
Govoreći o zahvali koju je prije nekoliko mjeseci javno izrekao nadbiskup Bozanić, Brajša kaže da je to itekako zaslužila. - Cijeli sam život radila u ime Crkve. Dobila sam javnu zahvalu i vrlo vrijednu sliku Majke Božje od Kamenitih vrata. Od Pape Ivana Pavla II. dobila sam medalju još prije nego što je posjetio Hrvatsku - kaže Brajša.
I u ovom je razgovoru ponovila da svima sve oprašta jer, kaže, ništa ne bi dobila da gorčinu nosi sa sobom.
- Neka im se Bog smiluje. Pritom mislim na ljude koji su mi učinili zlo i koji su novinarima servirali laži. Prepoznat će se oni, ne brinite. Kako to obično biva, iznevjere vas oni kojima ste najviše pomogli u gadnim situacijama. Sto puta sam bila na raspolaganju, jedanput sam rekla da ne mogu ništa učiniti i takvi su prvi digli kamen na mene - kaže Brajša.
Najteže joj je zbog djece koja su, kako kaže, dvije godine patila i bila izložena kritikama javnosti, iako je njezina nevinost dokazana.
- Moja bi djeca došla na predavanje, a profesor bi pred punom predavaonicom otvorio novine s golemim naslovom ‘Brajša laže’. Tijekom te dvije godine toliko smo se napatili, ali svima sam sve oprostila - ponovila je Brajša drhtavim glasom.
O svojoj nasljednici
Njezinoj će nasljednici, kaže, biti puno teže nego njoj.
- Ja sam 40 godina stvarala, a ona će imati pune ruke posla. Zar mislite da danas ne ostavljaju neželjenu djecu u kutijama? Svim čitateljima bih poručila: hodajte svijetom otvorenih očiju i znajte da čovjek vrijedi više od bilo kojeg novca. Meni nije bilo važno je li dijete Hrvat, Srbin, musliman, zdrav ili bez očiju. Sve sam ih uzimala. Sto puta su me pitali gdje pronalazim toliku djecu. Poručujem: hodajte otvorenih očiju - rekla je Brajša i dodala da mora završiti razgovor jer treba nahraniti 33-godišnjeg retardiranog Marijana.
|
‘
Spasila sam 4000 djece, a dobila trnovu krunu’
|
Z nali za silovanje dječaka, a ništa nisu poduzeli
2002. - Nakon prijava Hrabrog telefona policija počinje istrage o zlostavljanju djece u tom Caritasovu domu. Maloljetni M. V. silovan je 1996., a prvi je put o tome progovorio nakon što je 2001. premješten iz Brezovice u Dom za djecu u Lugu. M. V. prepričava kako ga je domar Mario Barlović pozvao u svoj ured, skinuo ga i općio s njim. Sve prepričane događaje dječak je nacrtao i pokazao ih na lutkama.
Svibanj 2003. - Dječaka u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba ispituju stručnjaci, nakon čega prestaje dolaziti na ugovorene termine. Poliklinika je policiji proslijedila sve nalaze. Tadašnja zamjenica državnog odvjetnika Božica Cvjetko policiji je naložila da obustavi daljnju kriminalističku istragu.
Lipanj 2005. - Slučaj Brezovica eskalira u aferu. Policija ispituje Jelenu Brajšu i bivšeg tajnika za socijalu u Ministarstvu zdravstva Ninu Žganeca. Oboje su znali da je domar Marijan Barlović od 1995. do 1999. silovao maloljetnog štićenika Brezovice, a nisu poduzeli ništa. Kardinal Bozanić smjenjuje Brajšu.
Srpanj 2005. - Uhićen je Mijo Penić, tadašnji kuhar Caritasova doma zbog pokušaja silovanja mentalno retardirane štićenice. Penić je dobio godinu i pol dana zatvorske kazne, a pušten je nakon 11 mjeseci provedenih u pritvoru. Pravobraniteljica za djecu Ljubica Matijević-Vrsaljko u Saboru optužuje cijeli sustav pravosuđa i socijale za zataškavanje te podiže kaznenu prijavu protiv Barlovića.
Svibanj 2006. - Domar Mario Barlović osuđen na 6,5 godina.
Lipanj 2006. - Zbog loše sročene optužnice Jelena Brajša oslobođena je optužbe da je prikrivala dnevnik Mije Penića, za kojeg je tvrdila da ne zna gdje je, a onda ga je policija pronašla u njezinoj kući.
Travanj 2008. - Mijo Penić nepravomoćno je oslobođen optužbi u ponovljenome postupku.
Listopad 2008. - 10-godišnja djevojčica iz Caritasova doma u Brezovici primljena je u bolnicu s višestrukim ozljedama na tijelu. Nalazom stručne inspekcije Ministarstva utvrđeno je kako nije bila zlostavljana, nego se sama ozlijedila.
Prosinac 2008. - Bozanić odaje javno priznanje Brajši za njezin rad te optužuje novinare za medijski linč.
Siječanj 2009. - Općinsko državno odvjetništvo podiglo je novu optužnicu protiv Brajše zbog zloporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju. Tereti se da je oštetila državni proračun za 5,7 milijuna kuna. Brajša to negira.
|
KRONOLOGIJA AFERA U CARITASU
|
Sandra Bolanča
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....